Vrtoglavica (1958)

• Post by: Psyche General
• 24.07.2024.
• Comments off

Tomislav Laljak

Vrtoglavica (Vertigo) je triler redatelja Alfreda Hitchcocka, nastao 1958. godine. Glavni je lik u filmu umirovljeni detektiv John Ferguson, zvan Scottie, a njegovu ulogu tumači James Stewart, oskarovac i jedan od Hitchcockovih miljenika koji se pojavljuje u čak četirima njegovih filmova. Scottie, na zamolbu staroga prijatelja, počinje pratiti njegovu ženu Madeleine koja se u zadnje vrijeme ponaša neuobičajeno i sumnjivo. Lik Madeleine portretira Kim Novak, također velika holivudska zvijezda prošloga stoljeća, koja ostaje najbolje upamćena upravo po toj ulozi. Uz sjajnu glumačku postavu, ali i odličnu kameru te zvuk, Hitchcock je ponovo opravdao svoju neslužbenu titulu „majstora napetosti“. Vrtoglavica je prožeta obratima i uzbuđenjima, ali i psihičkim smetnjama i poremećajima poput fobije, traume i depresivne epizode. Gotovo kao da je cijeli film simbolika svoga naziva. 

Film započinje scenom u kojoj Scottie zajedno s još jednim policajcem juri kriminalca po krovovima San Francisca. Scottie se prilikom skoka s jednoga krova na drugi posklizne, no uspijeva se uhvatiti za oluk. Pokušavajući ga spasiti, kolega policajac nesretno pada sa zgrade i umire. Taj je događaj bio traumatsko iskustvo za glavnoga junaka. Prema Američkoj psihološkoj udruzi (1994, prema Kozarić Kovačić i sur., 2007) trauma uključuje proživljavanje, prisustvovanje ili suočavanje s događajem koji predstavlja izravnu ili potencijalnu smrtnu opasnost, ranjavanje ili ugroženost osobnoga ili tuđega integriteta. Najčešći psihički simptomi koji se mogu javiti nakon traumatskoga događaja su ponovno proživljavanje samoga događaja (iznenadna i nekontrolirana sjećanja, noćne more), izbjegavanje podražaja povezanih s događajem, otupljenost osjećaja te pojačana pobuđenost (poteškoće s koncentracijom i pamćenjem, razdražljivost, smetnje spavanja) (Davison i Neale, 2002). Scottie spominje česta buđenja noću prilikom kojih vidi svojega kolegu kako pada sa zgrade što je tipičan primjer ponovnoga proživljavanja, no u njegovu ponašanju ne mogu se uočiti drugi opisani simptomi. Stoga se može pretpostaviti kako Scottie jednostavno doživljava akutnu stresnu reakciju, s kojom se suočava većina ljudi nakon proživljene traume. Ona uglavnom traje od nekoliko dana do četiri tjedna, a simptomi se povlače spontano (Begić, 2011). Ako svi ranije opisani simptomi potraju dulje od mjesec dana zadovoljeni su uvjeti da se dijagnosticira posttraumatski stresni poremećaj (PTSP). Scottie ne razvija PTSP, no suočava se s drugim izazovom – akrofobijom, ekstremnim strahom od visina.

Davison i Neale (2002) fobije definiraju kao neutemeljene strahove prouzročene prisutnošću (ili očekivanom prisutnošću) specifičnoga objekta ili situacije. Također, navode kako se specifična fobija može razviti nakon nekoga izrazito bolnoga iskustva. U Scottiejevu slučaju, gubitak kolege u padu sa zgrade, bio je okidajući čimbenik razvoja akrofobije. On opisuje kako sada pri susretu s visinama dobiva vrtoglavicu, što je u filmu prikazano scenom kada se pokušava stepenicama uspeti na zvonik crkve. Tada možemo vidjeti kako se Scottie trese, gubi dah te kako mu lice oblijeva znoj. Zaista, vrtoglavica je često praćena mučninom, bljedilom u licu, znojenjem, pa čak i povraćanjem (Baloh, 1998). Visinska vrtoglavica promatra se i kao zaseban fenomen, koji može i ne mora biti povezan s akrofobijom. Ona se javlja kao znak upozorenja kada udaljenost između osobe i promatranoga predmeta postane prevelika za osobu, a urokuje ju gubitak kontrole ravnoteže (Coelho i Wallis, 2010). Scottie izjašnjava da bi mu jednostavna situacija, primjerice, pad olovke sa stola pa onda saginjanje da ju podigne, mogla lako potaknuti akrofobiju. Današnjim znanjem o obama fenomenima opisano bi možda više odgovaralo visinskoj vrtoglavici. No, tu ne prestaju Scottiejevi uvidi o njegovu stanju jer čini se kako je on osmislio i način kako si pomoći. Naime, uvjeren je da će akrofobiju izliječiti postepenim privikavanjem na visinu. Svoju teoriju demonstrira penjanjem na sve viši i viši stolac, pritom svaki put kratko svraćajući pogled prema gore i prema dolje. Čini se kako je Scottie izvorni tvorac tehnike postepenoga izlaganja, oblika bihevioralne terapije koji se i danas koristi pri liječenju fobija. Zanimljivo kako je tu tehniku u literaturi prvi opisao psihijatar Joseph Wolpe, pogađate, 1958. godine.

Suočen s navedenim problemima, Scottie se odlučuje umiroviti. Ipak, kao uslugu starome prijatelju Gavinu, pristaje obaviti još jedan posao – pratiti njegovu ženu Madeleine. Gavin primjećuje neuobičajeno ponašanje Madeleine u zadnje vrijeme; u nekim trenutcima ona postaje druga osoba, koju ne prepoznaje. Budući da su događaji koji slijede vrhunac filma, onima koji film tek namjeravaju pogledati neću uskratiti doživljaj napetosti te ću preskočiti velik dio radnje. Ipak, brojne zagonetke, misteriji i obrati ponovo pogađaju jadnoga Scottieja, te je smješten u psihijatrijsku bolnicu. Možemo ga vidjeti kako mirno i tiho sjedi u naslonjaču, tupa pogleda, minimalnih i sporih pokreta. Liječnik u filmu njegovo stanje naziva akutnom melankolijom te prognozira kako će trajati minimalno šest mjeseci, a možda i godinu dana. S obzirom na to da se radi o prvoj takvoj epizodi, možemo ju nazvati akutnom. Davison i Neale (2002) navode kako se depresivna epizoda, pogotovo ako je neliječena, može protegnuti na šest do osam mjeseci. Ako se ponavlja, može postati kronična, a tada osoba između dviju epizoda ne uspijeva održati prethodnu razinu funkcioniranja. Ipak, danas se melankolija ne prepoznaje kao zaseban poremećaj, ali specificira se melankolični podtip depresivnoga poremećaja (Američka psihološka udruga, 2013, prema Karlović, 2017). Prikazano je kako Scottie, između ostaloga, prima glazbenu terapiju. U njegovoj sobi tako svira Mozart, a spominje se kako u bolnici imaju posebnu vrstu glazbe i za druge skupine pacijenata, poput alkoholičara ili hipohondara. Iako takva terapija pomalo podsjeća na poznati Mozart efekt, on se prvi puta spominje tek 1993. godine. Povezanost bismo ipak mogli pretpostaviti s tzv. Tomatis metodom. Alfred Tomatis bio je francuski liječnik koji je aktivno djelovao upravo 50-ih i 60-ih godina prošloga stoljeća. Tomatis je istraživao terapiju zvukom pri tretmanu raznih poremećaja i smetnji, kao što su autizam, teškoće u učenju, disleksija, ali i depresija, a pritom se uglavnom koristio Mozartovom glazbom i gregorijanskim koralima (Šarić, 2020). Metoda se u nekim centrima upotrebljava i danas, a dio ju stručnjaka svrstava pod pseudoznanost. Ipak, u filmu je prikazano kako se Scottie oporavlja, spreman za nove pustolovine i intrige. Film Vrtoglavica naizgled se temelji na jednostavnoj priči – detektiv dobiva zadatak pratiti ženu koja se ponaša neuobičajeno te otkriti uzrok njezina ponašanja. Ipak, išarana psihičkim smetnjama i poremećajima poput fobije, traume i depresije, priča je sve samo ne jednostavna. Prikaz tih fenomena donekle je realističan te na trenutke vjerno prikazuje osobu koja pati od vrtoglavice. U drugim aspektima, poput prikaza liječenja depresije, film nam se može učiniti naivnim te netočnim prikazom struke, no pritom ne smijemo zaboraviti činjenicu da je sniman prije 65 godina. Vrtoglavica Alfreda Hitchcocka ispunjava svoju primarnu svrhu – napeta je, iznenađuje te šokira gledatelja, no valja priznati i kako je svojevremeno hrabro oslikala neke psihičke fenomene o kojima su saznanja tada bila oskudna.

Literatura

Baloh, R. W. (1998). Vertigo. The Lancet, 352, 1841-1846. https://doi.org/10.1016/S0140-6736(98)05430-0

Begić, D. (2011). Psihopatologija. Medicinska naklada.

Coelho, C. M. i Wallis, G. (2010). Deconstructing acrophobia: physiological and psychological precursors to developing a fear of heights. Depression and anxiety, 27, 864-870. https://doi.org/10.1002/da.20698

Davison, G. C. i Neale, J. M. (2002). Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja. Naklada Slap.

Karlović, D. (2017). Depresija: klinička obilježja i dijagnoza. Medicus, 26 (2), 161-165. https://hrcak.srce.hr/189041

Kozarić Kovačić, D., Kovačić, Z. i Rukavina, L. (2007). Posttraumatski stresni poremećaj. Medix: specijalizirani medicinski dvomjesečnik, 13 (71), 102-106. https://hrcak.srce.hr/file/34464Šarić, L. (2020). Primjena Tomatis metode u edukaciji, rehabilitaciji i terapiji [Diplomski rad, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu]. https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:158:152347