Shizofrenija u filmovima: Ja, ja i Irena (Me, Myself and Irene) i Donnie Darko

• Post by: Psyche General
• 24.07.2024.
• Comments off

Karlo Lovrić

Shizofrenija je psihička bolest čije ime dolazi iz grčkog jezika, a označava ‘rascjep ličnosti’. U prošlosti često je bila tumačena kao opsjednutost zlim duhovima, a liječila se na razne, danas nehumane načine (Grmek i Fišter, 1970). To je bolest kojoj je prevalencija u općoj populaciji oko 1 %, a češće se javlja kod osoba nižeg socioekonomskog statusa i inteligencije te kod osoba koje žive u većim gradovima (Wicks-Nelson i Israel, 2021). Postoji nekoliko tipova shizofrenije od kojih je najučestaliji paranoidni tip koji karakteriziraju nepovjerenje prema drugima i vjerovanja da osobu netko uporno proganja što rezultira pojavom čudnih i fantastičnih uvjerenja (Begić, 2021). Bolest se obično pojavljuje u adolescenciji ili dvadesetim godinama života pri čemu njeni simptomi mogu biti pozitivni i negativni (Wenar, 2003). Pozitivni simptomi ili simptomi prisutnosti uključuju pojave deluzija i halucinacija, a negativni simptomi ili simptomi odsutnosti odnose se na odsutnost onoga što bi zdrava osoba u određenom periodu života trebala imati. Primjerice, shizofrenija utječe na kognitivne sposobnosti, stoga shizofrena osoba često ima disocirani govor (Wicks-Nelson i Israel, 2021). Prema petom izdanju DSM-a (APU, 2014) za dijagnozu shizofrenije potrebna je pojava najmanje dva simptoma koji ometaju svakodnevni život (pozitivni, negativni, jako katatono/dezorganizirano ponašanje, sumanutosti) tijekom jednog mjeseca. Liječenje shizofrenije odvija se uz pomoć antipsihotika, neuroleptika i psihoterapije, no ono ne mora uvijek biti uspješno te se mogu pojaviti remisije (Wenar, 2003). Otprilike polovica shizofrenih osoba oporavi se od bolesti ili se njeno stanje poboljša dok druga polovica zahtijeva skrb u ustanovama (Wenar, 2003) gdje se o njima najčešće brinu posebno educirane medicinske sestre.

Zbog svoje burne prošlosti i neobičnosti koja je okružuje, shizofrenija je često pogrešno predstavljena u medijima, slično kao i druge mentalne bolesti. Postoje brojni filmovi koji shizofreniju pretjerano i često pogrešno povezuju s nasiljem i opasnošću (npr. filmovi strave ciklusa Noći vještica (Halloween) u kojem ubojica bježi iz mentalne bolnice), pa čak i s paranormalnim aktivnostima (Owen, 2012). Shizofrenija je u filmovima često predstavljena stereotipno, a karakteriziraju je dezinformacije o simptomima, uzrocima i liječenju. Ovu pojavu Owen (2012) naziva kinematografskom shizofrenijom, a dogodi se da se i neki drugi poremećaji poput antisocijalnog poremećaja ličnosti ili paranoidnog poremećaja proglase kao shizofrenija. Mogući je razlog tome nedovoljna informiranost medija i javnosti o bolesti što kao posljedicu može imati veću stigmatizaciju oboljelih.

Tako je shizofrenija u filmovima Donnie Darko i Ja, ja i Irena prikazana na posve različite načine. Donnie Darko znanstveno-fantastični je film s elementima drame i trilera iz 2001. godine redatelja Richarda Kellyja koji prati tinejdžera Donnija (kojeg glumi Jake Gyllenhaal) kojemu je dijagnosticirana paranoidna shizofrenija. Donnie ima povremene halucinacije čudovišnog antropomorfnog zeca koji ga navodi na razne bizarne radnje kojima nastoji spasiti svijet od uništenja. Drugi film, Ja, ja i Irena, komedija je koju su režirala braća Farrelly u kojoj Jim Carrey glumi mentalno oboljelog policajca Charlija. Njega u filmu povremeno opsjeda vlastita druga ličnost koja mu pomaže i odmaže vratiti Irene (koju glumi Renée Zellweger) u njen rodni grad. U filmu se navodi kako on boluje od „progresivne deluzijske shizofrenije s nenamjernim bijesnim narcističkim ispadima“. Ovaj se osvrt bavi analizom i usporedbom simptoma i točnosti prikaza bolesti u navedenim filmovima što može biti posebno zanimljivo jer su drugačijeg žanra i prikazuju shizofreniju na sasvim različite načine.

Radnja filma Donnie Darko prati delikventnog Donnija koji ima povremene halucinacije čudovišnog antropomorfnog zeca Franka. On mu govori kako Donnie mora u mjesec dana spasiti svijet od uništenja pa ga navodi na destruktivna ponašanja poput poplavljivanja škole ili podmetanja požara. Nekoliko puta kaže kako „su ga natjerali“ da učini nešto što on nije htio, premda u filmu počinitelj tih djela ostaje neotkriven. Osim tih halucinacija Donnie također viđa neke druge halucinacije u obliku vodenih vijuga koje izviru iz osoba i pokazuju u kojem smjeru će se osoba kretati. Zbog njih se Donnie zainteresira za istraživanje putovanja kroz vrijeme. Njegova obitelj zna da Donnie boluje od shizofrenije te je prikazano kako ga psihijatrica pokušava liječiti lijekovima, psihoterapijom i hipnozom.

U filmu Ja, ja i Irena, Charlie je predstavljen kao blagi i nepoštovani policajac koji obožava svoju djecu, a i ona njega. Kao jedini uzrok njegova poremećaja navodi se potiskivanje emocija, odnosno trauma proizašla iz toga da ga je supruga ostavila. Moguće je da postoji i drugi nespomenuti uzrok, a to je ponižavanje od drugih osoba u njegovoj okolini. Ono je u filmu vrlo izraženo, ali se o tome ne govori, a možda je i to utjecalo na pojavu bolesti koja se u filmu izlaže. Jednog dana u trgovini neka ga žena zamoli da joj prepusti mjesto u redu za blagajnu što na njega djeluje kao okidač pa se pojavljuje njegova druga ličnost koju on zove Hank. Ta druga ličnost potpuna je suprotnost Charliju, bezobrazan je, nasilan i ne ustručava se kazati ono što misli. To njegovo stanje najčešće završava nekom ozljedom zbog koje bude hospitaliziran pa se ponovo „vrati“ kao Charlie koji se ne sjeća ničega što je radio kao Hank. U filmu se Hank javlja naizgled nepredvidivo, međutim, najčešće se pojavi kad Charlie bude emocionalno povrijeđen. Kako bi spriječio pojavljivanje Hanka, Charile mora redovito uzimati lijek. Taj poremećaj traje sve dok Charlie na kraju filma ne odluči zauvijek odbaciti Hanka i ne postane asertivniji.

Ta dva kratka pregleda manifestacije poremećaja u oba filma upućuju na to da se shizofrenija u njima razlikuje. Za početak, Donnie pokazuje više simptoma shizofrenije po petom izdanju DSM-a (APU, 2014) od Charlija. On ima česte auditorne i vizualne halucinacije. Kod shizofrenije auditorne su halucinacije češće od vizualnih, a kod Donnija se prikazuju kao razgovori s Frankom koji mu govori što mora učiniti. Još je jedan simptom poremećaj spavanja, somnabulizam ili hodanje u snu, koji prema petom izdanju DSM-a (APU, 2014) također može biti simptom bolesti. Osim toga ponekad pokazuje simptome neodgovarajućeg afekta. Rijetko pokazuje emocije i većinu vremena ima tupi izraz lica, a katkad se i smije bez odgovarajućeg podražaja. Međutim, ne pokazuje ostale važne simptome poput sumanutosti, disociranog govora i katatonog ponašanja. 

Za razliku od Charlija, kod Donnija se ne zna što je točno uzrok njegove shizofrenije. Može biti da ju je naslijedio od oca jer u jednom dijelu filma njegov otac kaže Donniju kako je „on običavao biti lud“, ali u filmu se to ne spominje dublje. Možda zbog toga Donnijev otac često brani Donnija i čini mu se zabavnim kad Donnie radi nešto neprilično poput vrijeđanja nastavnice u školi. Za shizofreniju dokazano je postojanje nasljedne predispozicije (Smith i sur. 2007). Istraživanja na jednojajčanim blizancima pokazuju kako će u slučaju da jedan blizanac oboli od shizofrenije, drugi oboljeti u 46 % slučajeva. To pokazuje kako doista postoji genetska predispozicija, ali veliku važnost u njenom pojavljivanju imaju psihosocijalni čimbenici, tj. utjecaj okoline i iskustva (Smith i sur., 2007). Primjerice, Smith i suradnici (2007) opisuju kako stres, posebno obiteljski, može potaknuti razvoj bolesti kad već postoji genetska predispozicija. Zanimljivo je da je jedna od takve vrste stresa snažno dugotrajno izražavanje pozitivnih i negativnih emocija u obitelj. Naime, članovi obitelji mogu biti previše zaštitnički prema oboljelom članu, no istovremeno se ponašaju hostilno jer teško podnose negativne simptome poput manjka motivacije. 

Ono što je u filmu pogrešno prikazano jest Donnijeva inteligencija. Donnie je percipiran kao inteligentan mladić koji ne razmišlja konvencionalno. Primjerice, u jednoj situaciji on se posvađa s nastavnicom oko zadatka da smjeste neki životni događaj na „liniju života“ koja se sastoji od ljubavi na jednom i straha na drugom kraju jer smatra da ta linija nije tako jednostavna. Također, zbog svojeg načina razmišljanja jedna djevojka naziva Donnija čudnim, dajući mu pritom kompliment. Osobe koje boluju od shizofrenije obično su niže inteligencije i smanjenih kognitivnih sposobnosti što uzrokuje redukciju pozornosti, sporije procesiranje informacija i slabije izvršne funkcije (prema DSM-5; APU, 2014). Možda je on iznimka ili pokušaj da se shizofrenija prikaže u pozitivnijem svjetlu, odnosno da uz svoje nedostatke shizofrenija može imati i neke dobre strane. Osim toga, liječenje shizofrenije isto je pogrešno prikazano. Donnija liječi psihijatrica propisujući mu lijekove (isprva mu je davala samo placebo tablete), a kasnije ga liječi hipnozom što je prilično zastarjela i neučinkovita metoda liječenja. Danas se u liječenju koriste lijekovi (antipsihotici) koji služe samo za smanjenje halucinacija i smetenosti dok drugi simptomi poput emocionalne otupjelosti i dalje postoje (Smith i sur., 2007). Uz njih, važno je liječenje odgovarajućim oblikom psihoterapije.

Za razliku od toga, Charlie ne pokazuje nikakve halucinacije ili bilo koje druge simptome karakteristične za shizofreniju osim derealizacije (subjektivni doživljaj svijeta kao nestvarnog) i depersonalizacije (osjećaj promatranja svijeta kao da je osoba „odvojena“ od svog tijela). Charlie nije spreman prihvatiti stvarnost godinama nakon što ga je supruga ostavila i ne želi prihvatiti da ga drugi ne poštuju, iako je toga svjestan. Prema narativnoj komponenti filma, zbog toga što se Charlie nije suočavao sa svojim problemima, razvio mu se shizofreni poremećaj. On se godinama koristi negiranjem kao obrambenim mehanizmom kojim se brani od stvarnosti te potiskuje svoje emocije i probleme što dovodi do pojave shizofrenije. Hank u jednom trenutku kaže da se pojavio kako bi pomogao Charliju, no njegova pomoć najčešće završi nekom tjelesnom ozljedom. Pri kraju filma, Charlie konačno prihvaća stvarnost i savladava samog sebe što rezultira izlječenjem od poremećaja. Ovakav način prikaza izlječenja čini se magičnim i momentalnim, a to se ne događa u stvarnosti. Također je prenaglašeno kako je za liječenje ovako ozbiljnog poremećaja potrebna volja. Liječenje shizofrenije ovisi o više čimbenika poput uzimanja lijekova i o broju psihotičnih napadaja, ali i podržavajućoj okolini. Što je oblik bolesti teži, odnosno što ima više psihotičnih epizoda, potrebno je dulje vremena za njegovo izlječenje (prema DSM-5; APU, 2014). Čak i uz redovito uzimanje lijekova, velika je vjerojatnost pojave remisije te je potrebno više od godinu dana kako bi se bolest mogla kontrolirati.

Postoje nesuglasice oko identificiranja poremećaja u ovim filmovima. Owen (2012) navodi da su oba filma etiketirana kao da govore o shizofreniji, iako prikazuju simptome drugih poremećaja. Donnie pokazuje simptome deluzijskog poremećaja koji se od shizofrenije razlikuje po postojanju iluzija bez drugih simptoma shizofrenije. Charlie ima simptome disocijativnog poremećaja identiteta, prije nazivan poremećajem višestruke ličnosti, o čemu detaljnije pišu Siregar i suradnici (2021). Navode kako kod jedne osobe postoji više ličnosti koji se nepravilno izmjenjuju, a simptomi su mu depersonalizacija, amnezije (nemogućnost dosjećanja podataka o drugoj ličnosti) i trauma.

Prikazivanje različitih poremećaja na takav način pokazuje nesvjesnost o njihovom razlikovanju. Međutim, treba imati na umu da su oba filma nastala početkom ovoga stoljeća kada je moguće da su postojali ponešto drugačiji kriteriji za određivanje poremećaja. Doista, početkom ovoga stoljeća aktualan je bio DSM-4 (APU, 1995) u kojem se navodi da se simptomi shizofrenije mogu pojaviti u „bilo kojem obliku k cilju usmjerenog ponašanja“ što se može činiti prilično neodređeno. Kasnije autori priručnika upozoravaju da se kriteriji za dijagnozu ne primijene preširoko, iako opet ne navode koliko široko. Ipak, malo je vjerojatno da su redatelji filmova prolazili kroz DSM-4 (APU, 1995) koji, unatoč tim nejasnim kriterijima, navodi i prilično jasne ostale kriterije koji su gotovo identični onima u DSM-5 (APU, 2014).

Poistovjećivanje shizofrenije s nekim drugim poremećajima i njezino prikazivanje kao strašne (kod Donnija) i smiješne (kod Charlija) može imati štetne posljedice kod gledatelja. Istraživanje na studentima koje su proveli Perciful i Meyer (2017) bavilo se upravo prikazom shizofrenije u filmu i posljedicama koje ono donosi za gledatelje. Pretpostavka je bila da netočni prikazi bolesti u filmu, koliko god bili privlačni za gledatelje, ne povećavaju dobronamjerno ponašanje prema bolesnicima i pridonose većoj stigmatizaciji, za razliku od filmova u kojima je bolest prikazana realistično. Za nerealan prikaz shizofrenije autori rada odabrali su film Donnie Darko u kojem je shizofrenija prikazana kao strašna i potencijalno opasna. Drugi film netočnog prikaza bio je Ja, ja i Irena u kojem je bolest prikazana kao smiješna. Ispunivši nekoliko upitnika koji su mjerili stav i vjerojatnost za pomoć shizofrenim osobama te emocionalno stanje, autori su potvrdili svoju hipotezu. Sudionici koji su gledali film Donnie Darko najviše su se osjećali rastuženo, uplašeno i hostilno te su imali najnegativnije stavove prema shizofrenim osobama. Također, oni su najmanje tvrdili da bi dobrovoljno pomogli nekome tko ima shizofreniju. Sudionici koji su gledali drugi film također su imali negativan stav prema shizofreniji, ali su zato najviše tvrdili da su spremni pomoći nekom bolesniku. Zanimljivo, oni koji su gledali film u kojem je shizofrenija prikazana realistično nisu imali negativni stav, ali su ipak bili manje spremni pomoći oboljelom od onih koji su gledali Ja, ja i Irena.

Kao što je vidljivo u prethodnom istraživanju, netočan prikaz shizofrenije vodi do veće stigmatizacije oboljelih. Ta dva filma ne samo da pokazuju shizofreniju kao potpuno drugačiji poremećaj, već ju prikazuju opasnom za sebe i okolinu. Oboljela osoba najopasnija je za sebe, a rijetko je opasna za okolinu. Osim toga, veća stigmatizacija može samo još više pridonijeti strahu oboljelih osoba jer bi se možda ustručavale same potražiti pomoć. Budući da su mediji danas vrlo rašireni, trebali bi prikazivati stvarno stanje bolesti ili barem upozoriti da je sadržaj koji prikazuju rađen na fikciji, a ne na stvarnosti.

Literatura

Američka psihijatrijska udruga (1995). Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje, peto izdanje. Naklada Slap.

Američka psihijatrijska udruga (2014). Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje, peto izdanje. Naklada Slap.

Begić, D. (2021). Psihopatologija. Naklada Slap.

Grmek, M. D. i Fišter, V. (1970). Medicinska enciklopedija. Jugoslavenski leksikografski zavod.

Owen, P. R. (2012). Portrayals of schizophrenia by entertainment media: a content analysis of contemporary movies. Psychiatric Services, 63(7), 655–659. Preuzeto s: https://doi.org/10.1176/appi.ps.201100371  (29.12.2022.)

Perciful, M. S., i Meyer, C. (2017). The impact of films on viewer attitudes towards people with schizophrenia. Current Psychology, 36(3), 483–493. Preuzeto s: https://doi.org/10.1007/s12144-016-9436-0 (29.12.2022.)

Siregar, A., Alfian, A., i Firdiansyah, F. (2021). Dissociative Identity Disorder of The Main Character as Seen in Me, Myself, And Irene Movie by Bobby Ferrelly and Petter Ferrelly (Doctoral dissertation, UIN Sultan Thaha Saifuddin Jambi). 

Smith, E. E., Nolen-Hoeksema, S., Frederickson, B. L., Loftus, G. B., Bem, D. J. I Maren, S. (2007). Atkinson/Hilgard Uvod u psihologiju. Naklada Slap.

Wenar, C. (2003). Razvojna psihopatologija i psihijatrija: od dojenačke dobi do adolescencije. Naklada Slap.Wicks-Nelson, R. i Israel, A. C. (2021). Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja djece i adolescenata s dopunama iz DSM-a-V. Naklada Slap.