Psihologija cjeloživotnog razvoja u prozi Semezdina Mehmedinovića: Me’med, crvena bandana i pahuljica (2017)
- Post by: Psyche General
- 24.07.2024.
- Comments off
Fedra Dolores Britvić
Me’med, crvena bandana i pahuljica autobiografsko je prozno djelo Semezdina Mehmedinovića, diplomiranog komparatista rođenog 1960. godine u Kiseljaku. Osim kao spisatelj, radio je kao urednik u radiopostajama, na televiziji, u novinama i tjednicima, a izradio je i nekoliko kratkih filmova (Mehmedinović, 2017). Iz Mehmedinovićeva bogata opusa možemo izdvojiti zbirku pjesama Devet Aleksandrija (2002) i dnevničku prozu Ruski kompjuter (2011), a od knjiga kratkih priča djela Knjiga prozora (2014) i Ovo vrijeme sada (2020) (Mehmedinović, 2017). Me’med, crvena bandana i pahuljica (2017) djelo je sastavljeno od kraćih priča i crtica iz autorova svakodnevnog života, podijeljenih u tri dijela: Me’med je pokušaj autorove sistematizacije misli, osjećaja i iskustava tijekom hospitalizacije zbog doživljenoga srčanog udara u 50. godini života; Crvena bandana pisana je za autorova sina i pruža uvid u njihov odnos koji je obilježen doživljajima rata, a potom izbjeglištva u Sjedinjenim Američkim Državama; u Pahuljici progovara o moždanom udaru koji je doživjela njegova supruga i posljedicama koje je to ostavilo na njihov život. Mehmedinovićevu prozu, pa tako i ovo djelo, odlikuje iznenađujuća doza objektivnosti u opisima ljudi i situacija, koja podsjeća na tehniku opažanja; autor objektivno karakterizira pojedince i događaje te zatim na temelju toga iznosi vlastita viđenja i interpretacije.
Psihologija cjeloživotnog razvoja jedan je od metateorijskih pristupa proučavanju čovjekova razvoja (Berk, 2007), prema kojem se razvoj doživljava kao cjeloživotni proces koji je višesmjeran i višedimenzionalan te, najvažnije, plastičan (Baltes i sur., 1980). Višedimenzionalnost se očituje u različitim putanjama razvoja u različitim dimenzijama funkcioniranja. Na primjer, čovjekov tjelesni i kognitivni razvoj ne rastu i ne opadaju istom brzinom, intenzitetom ili u istoj točki vremena, a karakteristike razvojnog procesa karijere ili međuljudskih odnosa nekog pojedinca također ne doživljavaju vrhunac niti opadaju u istim životnim trenutcima i istovjetno. Višesmjernost se nadovezuje na prethodno obilježje, ukazujući na to kako gubitci u jednom području ne znače nužno gubitke u drugom: primjerice, iako tjelesne sposobnosti opadaju s dobi, povećanje dobi omogućuje stjecanje profesionalnog iskustva te razvoj karijere i stručnosti u odabranom zanimanju. Plastičnost razvoja podrazumijeva da se razvojna putanja pojedinca može oblikovati u svakoj dobi pod utjecajem novih iskustava i životnih uvjeta (Berk, 2007), ili kako to Mehmedinović (2017, str. 129) kaže: „Stručnjaci tvrde da je mozak gipka i transformirajuća mašina.“ Pristup cjeloživotnog razvoja postavio se kao oprečan dotadašnjim tradicionalnim pogledima na čovjekov život, posebice na viđenje starenja isključivo kao procesa gubitaka i opadanja (Baltes i sur., 1980). Pogled na ljudski život koji karakterizira mogućnost razvoja tijekom cijeloga života, prema kojem su sva razdoblja života podjednako važna i prema kojem je razvoj obogaćen kvalitativnim i kvantitativnim promjenama (Baltesi sur., 1980), upravo je onaj pogled na život koji u prikazima svakodnevice Mehmedinović pruža u svojoj prozi. U ovom osvrtu prikazat će se neke od postavki pristupa cjeloživotnog razvoja prepoznate u kratkim pričama iz djela Me’med, crvena bandana i pahuljica (2017).
Baltes (1987) navodi tri načina na koja interakcija individualnih i okolinskih čimbenika utječe na razvoj pojedinca, što rezultira različitim kontekstima razvoja: normativni utjecaji povezani s dobi, normativni utjecaji povezani s povijesnim okolnostima i nenormativni utjecaji. Normativni utjecaji povezani s dobi biološki su i okolinski utjecaji koji su obično slični za pojedince istih dobnih skupina (Baltes, 1987); ti utjecaji povećavaju sličnost među pojedincima iste dobi i razlikuju ih od ostalih dobnih skupina. Primjerice, odlazak u mirovinu nakon navršene određene godine života uvelike razlikuje ljude koji su se umirovili od onih koji su samo nekoliko godina mlađi od njih jer prolaze kroz restrukturiranje obaveza i reorganizaciju svakodnevnog života, a intenzivno povećava sličnost između samih umirovljenika. Normativnim utjecajem povezanim s povijesnim okolnostima naziva okolinske i biološke utjecaje koji svojom snagom zahvaćaju cijelu populaciju, poput pandemija, ekonomskih kriza ili ratova (Baltes, 1987). Za Mehmedinovića, u knjizi Me’med, crvena bandana i pahuljica (2017) taj je utjecaj prvenstveno progovaranje o ratnim traumama i posljedicama koje je život u ratom zahvaćenom Sarajevu i kasnijem izbjeglištvu u Sjedinjene Američke Države ostavilo na pisca i njegovu obitelj. Ispovijesti o posljedicama rata nalaze se posvuda u knjizi: u autorovu viđenju sebe, odnosu sa sinom te u obiteljskoj i društvenoj dinamici. Mehmedinovićeva iskrenost i otvorenost u progovaranju o posljedicama rata neizmjerno su važne jer je rat koji je 90-ih godina 20. stoljeća zahvatio područje tadašnje Jugoslavije ostavio značajne posljedice na generacije koje su ga proživjele. „I ja imam godinu iz koje nisam izašao. 1992. Nekad me iz sna probudi štektanje kalašnjikova nad Sarajevom”, piše Mehmedinović (2017, str. 27), 25 godina nakon ratnih zbivanja. Također uočava kako je zajednička trauma proživljenoga ratnog iskustva ostavila različite posljedice i izazvala različite reakcije u njega i njegova sina: „Mi smo dva tijela ispunjena traumama koje nikada nisu propisno tretirane. Imam grižnju savjesti što te nisam izveo iz Sarajeva za vrijeme rata.” (Mehmedinović, 2017, str. 27). Zabilježio je i izjave svoga sina: „Jedina moja želja bila je otići iz grada, a moj otac je na pitanja o odlasku odgovarao – Ne, ne želim da idem, ne pristajem da me istjeruju iz moje kuće.“ (Mehmedinović, 2017, str. 76). Idući utjecaji koje navodi Baltes (1987) jesu nenormativni utjecaji – neuobičajeni životni događaji koji značajno utječu na život pojedinca. Nenormativni utjecaji uvelike povećavaju razlike unutar populacije i potiču višesmjernost razvoja jer njihova pojava nije povezana s određenom dobi niti bilo kojom drugom karakteristikom pojedinca, kao ni sa sociokulturalnim događanjima koja pogađaju više ljudi u isto vrijeme (Baltes, 1987), primjerice, doživljaj Mehmedinovićeva srčanoga te moždanoga udara njegove supruge. Najveći dio knjige bavi se opisom posljedica koje je na autorovu suprugu ostavio moždani udar – izgubljena sjećanja četiri godine prije samog događaja i posljedice poput smetnji održavanja koncentracije i pamćenja te promjena u ličnosti. Osvrće se na činjenicu da im se krug prijatelja smanjio nakon suprugina izlaska iz bolnice i primjećuje probleme stigmatizacije bolesnika objašnjavajući kako ljudi imaju strah od bolesne osobe, što je uočavao i tijekom vlastite hospitalizacije zbog doživljenoga srčanog udara: „Oni dolaze vidjeti kako se srčani udar dogodio meni, a ne njima. To je ljudski i prirodno, oni se žele suočiti s potvrdom da je njih nesreća zaobišla.“ (Mehmedinović, 2017, str. 24).
Piščevo razmišljanje o važnosti dobi tijekom boravka u bolnici nakon doživljenoga srčanog udara otkriva važnost psihološke prilagodbe na doživljene gubitke i činjenice da su gubitci relativni ili, kako bi Mehmedinović to sročio: „Mi racionaliziramo svoj doživljaj vremena, ali ga izvan kalendara nismo svjesni. Zato što u duhu ostajemo isti. U duhu ja sam ista osoba kakav sam bio u svojim dvadesetim. Tako je, valjda, kod svih ljudi, to je osobina naše vrste.” (Mehmedinović, 2017, str. 14). Prethodno opisana plastičnost razvoja kao odlika pristupa cjeloživotnog razvoja očituje se u modelu selektivne optimizacije s kompenzacijom (Baltes, 1987), koji objašnjava psihološku razvojnu dinamiku u odrasloj dobi i kako dolazi do pravodobne prilagodbe na životne uvjete i iskustva pomoću procesa samoregulacije. Uspješan razvoj definira se kao onaj u kojem se nastoji umanjiti gubitke i povećati dobitke, pomoću tri procesa samoregulacije: selekcije, optimizacije i kompenzacije (Baltes, 1987). Dakle, pojedinac nastoji ostvariti svoje ciljeve i, uzimajući u obzir da doživljava određene gubitke, selekcionira ono u što će nastaviti usmjeravati svoju energiju. Proces selekcije očituje se u početnoj širini Mehmedinovićeva djelovanja, od uredništva na televiziji, radiju i novinama do izrade kratkih filmova, a kasnije resurse kontinuirano usmjerava u književnost, potaknut normativnim utjecajem povezanim s dobi – umirovljenjem – i nenormativnim životnim događajima – doživljenim srčanim udarom i moždanim udarom svoje supruge. Područje koje uvelike zahvaća svojom književnosti jesu kognitivni procesi, s naglaskom na pamćenje: „Sjedim uz njen krevet i polako se opsjedam zaboravom.“ (Mehmedinović, 2017, str. 126). Mehmedinović optimizira svoja ulaganja jednostavnom i dubokom povezanošću književnosti s vlastitim životom; njegova je autobiografska proza prožeta promišljenim osvrtima na vlastitu svakodnevicu, međuljudske odnose i promjene koje supruga i on doživljavaju tijekom starenja, primjerice: „Počela je da piše dnevnik, u njemu spominje sitne kućne događaje, tako da ih u toku dana ne zaboravi.“ (Mehmedinović, 2017, str. 139) i „I pisao sam dnevnik u vrijeme tog putovanja na kojem sam pokušao otkriti koliki je moj zaborav.“ (Mehmedinović, 2017, str. 144). Što se tiče komponentne kompenzacije, suočen s gubitkom resursa, za koje se pita potječu li od prirodnog opadanja kognitivnih kapaciteta tijekom starenja ili im je pak pridonijelo proživljavanje srčanog udara i terapija lijekovima koja je uslijedila, Mehmedinović (2017) književnost upotrebljava kao oruđe kojim pokušava oblikovati i izoštriti navedene promjene te kako utječu na njegov svakodnevni život. Mehmedinović se okreće podrobnijem i dugotrajnijem pisanju, čime ulaže dodatan trud u praćenje osobnih promjena tijekom starenja. Mehmedinović i dalje ostaje plodan i kvalitetan autor koji se intenzivno bavi pisanjem, s posebnim naglaskom na probraniju tematiku i posvećenosti njoj.Me’med, crvena bandana i pahuljica djelo je oslobođeno stereotipnog i pojednostavljenog prikaza starenja upravo zahvaljujući Mehmedinovićevoj iskrenosti i otvorenosti. Pristup cjeloživotnog razvoja integrativni je pristup proučavanja i razumijevanja čovjekova razvoja (Berk, 2007) i, kao takav, pristaje interpretaciji sadržaja iznesenog u Mehmedinovićevim kratkim pričama. Psihologijske teorije pružaju bogatu znanstveno utemeljenu podlogu, široko znanje i raznovrsne mogućnosti primjene. Međutim, postoji jaz između psihologijskih definicija koncepata i načina na koji ih laici u svakodnevnom životu doživljavaju i tumače. Kako bismo ga premostili i najbolje moguće iskoristili doprinose psihologije kao znanosti u unaprjeđenju života ljudi, potrebno je znati pojasniti i otjeloviti psihologijske koncepte i teorije na laički, razumljiv način. Dakle, potrebno je teorijama izrečeno znati prevesti, ili to jednostavno pronaći i prepoznati, u svakodnevnom životu ljudi, a dinamičan i višesmjeran čovjekov razvoj bez suzdržavanja i brižljivo prikazuje upravo Semezdin Mehmedinović u svojoj književnosti.
Literatura
Baltes, P. B., Reese, H. W. i Lipsitt, L. P. (1980). Life-span developmental psychology. Annual Review of Psychology, 31(1), 65-110. https://doi.org/10.1146/annurev.ps.31.020180.000433
Baltes, P. B. (1987). Theoretical propositions of life-span developmental psychology: On the dynamics between growth and decline. Developmental Psychology, 23(5), 611-626. https://doi.org/10.1037/0012-1649.23.5.611
Berk, L. (2007). Psihologija cjeloživotnog razvoja. Naklada Slap.
Mehmedinović, S. (2017). Me’med, crvena bandana i pahuljica. Fraktura.