Fenomen depersonalizacije u psihološkom trileru: Usporedba prikaza disocijativnih poremećaja u filmovima Fiight Club i Shutter Island

• Post by: Psyche General
• 24.07.2024.
• Comments off

Ena Magdić

Interes za čovjekove psihičke procese, njegovo afektivno, kognitivno i bihevioralno funkcioniranje nije izoliran na područje znanstvenog proučavanja. Umjetnost i popularna kultura jednako revno proučavaju i istražuju dubine čovjekove psihe i ponašanja, ponekad dosljedno znanosti, ponekad umjetnički eksperimentalno. U kontekstu psihologije, popularna kultura možda i najviše pažnje posvećuje različitim patološkim devijacijama i stanjima, pokušavajući ih približiti i objasniti ciljanoj publici. Od Eternal Sunshine of the Spotless Mind i razbijanja stigme o depresiji preko Mementa i akcijskog prikaza anterogradne amnezije, do Motherless Brooklyn koji prikazuje život s Touretteovim sindromom. Moderna kinematografija značajno iskorištava svoj veliki utjecaj s ciljem razbijanja stigme o psihičkim poremećajima i bolestima općenito, no taj utjecaj ne djeluje uvijek u željenom smjeru. Tanka je granica između razbijanja stigme i popularizacije te romantiziranja toksičnih oblika ponašanja i razmišljanja. Dok gledamo filmove, na svojevrstan način ulazimo u drugi svijet te je upravo pitanje gubitka doticaja s realnošću i vlastitim identitetom potaknulo brojne redatelje i scenariste na stvaranje onoga što su s vremenom postala kultna filmska djela. Dva takva filma u kojima je realnost vlastitog identiteta važan motiv radnje, ali ne i stvarnost glavnih likova jesu Fight club Davida Finchera i Shutter island Martina Scorsesea.

Pripovjedač u Fight clubu (koji nije imenovan tokom cijelog filma) pati od kronične insomnije i pokazuje znakove depresije kroz kontinuirano nezadovoljstvo svojim poslom, životom općenito i društvom u kojem živi. Upoznaje Tylera Durdena, prodavača sapuna koji ga zaintrigira pričama o konzumerizmu današnjeg društva te Pripovjedač s Tylerom ubrzo razvije prisno prijateljstvo. Protagonist Shutter islanda, Teddy Daniels, američki je maršal koji je sudjelovao u oslobađanju koncentracijskog logora Dachaua u Drugom svjetskom ratu. Teddy je pozvan na otok Shutter na kojem se nalazi Ashcliffe — psihijatrijska ustanova za počinitelje kaznenih djela kako bi istražio nestanak pacijentice Rachel Solando. Naizgled zanimljive priče, no obje sadrže još zanimljiviji „plot twist“. Kako se Pripovjedač sprijatelji s Tylerom i potom osnuju tzv. Klub boraca koji se iz organiziranih tučnjava u podrumu razvije u planirane činove vandalizma u znak protesta modernom društvu, sazna se da su Pripovjedač i Tyler zapravo ista osoba. Također, kako Teddy istražuje Rachelin nestanak i Ashcliffe općenito u pokušaju razotkrivanja nehumanih eksperimenata koji se navodno provode na tamošnjim pacijentima, ispostavi se da je Teddy zapravo također pacijent u Ashcliffeu imena Andrew Laeddis koji je stvorio identitet Teddyja Danielsa te da je cijela njegova istraga zapravo bila pokušaj tretmana i razbijanja Andrewove deluzije. Obje priče prate prikaz psihičkog poremećaja zbog kojeg osoba „gubi“ vlastiti identitet, no značajna razlika između Pripovjedača i Teddyja/Andrewa jest (dis)kontinuitet gubitka poimanja vlastitog identiteta. Pripovjedač Fight cluba kontinuirano izmjenjuje svoj identitet i identitet Tylera, dok je Andreweva deluzija konstantna te kako njegov psihijatar napominje, u jednoj se prilici uspio vratiti u svoj vlastiti identitet, no Teddy je ubrzo nakon toga opet preuzeo kontrolu. Također, uslijed prestanka tretmana lijekovima, Andrew pati od vividnih halucinacija i raznih somatskih simptoma poput migrene i treskavice ruku. Poremećaj koji je Fincher nastojao prikazati u Fight clubu kroz lik Pripovjedača jest disocijativni poremećaj identiteta (eng. DID) — neurorazvojni poremećaj uzrokovan traumatičnim događajima u djetinjstvu koji su suzbili integraciju djetetovih iskustava i interakcija (Forrest, 2001). Poremećaji koji možemo svrstati u spektar disocijativnih pa tako i DID dugotrajni su i kronični te ne podrazumijevaju pad u nekoj individualnoj konkretnoj funkciji, nego narušenost percepcije, pamćenja, svijesti i identiteta kao i njihovog integriranog funkcioniranja (American Psychiatry Association, 2000). Poremećaj prikazan kroz lik Andrewa Leaddisa jest deluzijski poremećaj — psihotični poremećaj čija su glavna karakteristika jedna ili više deluzija, tj. ustrajno lažno uvjerenje utemeljeno na netočnoj interpretaciji vanjske stvarnosti unatoč dokazima koji govore suprotno (Joseph i Siddiqui, 2022). Poremećaj je obilježen deluzijama koje nisu neobične (lažna uvjerenja), a koje traju barem 1 mjesec (MSD, 2014). Postoji sedam tipova deluzija (Spitzer, 1990) te protagonist Shutter islanda ima mješoviti tip — kombinaciju progoniteljskog tipa (tjeskoba, razdražljivost, agresivnost te vjerovanje u određenu teoriju zavjere) i grandioznog (povećan osjećaj vlastite važnosti — Andrew kao Teddy sam razotkriva mjesto vršenja nehumanih eksperimenata na pacijentima).

Točan uzrok deluzijskog poremećaja nije poznat (Mendez i sur., 2019), no socijalni čimbenici rizika uključuju nizak socioekonomski status, stariju dob, obiteljsku povijest psihijatrijskih poremećaja, imigraciju, senzorni deficit i izloženost stresnim događajima (De Portugal i sur., 2008). Uzevši u obzir da je Andrew sudjelovao u Drugom svjetskom ratu, da su ga i dalje progonila sjećanja na rat (npr. ubojstvo njemačkih vojnika u Dachauu), da je njegova supruga utopila njihovu djecu koju je on kasnije pronašao te da je na koncu ubio svoju suprugu da joj „skrati muke“, jasno je da je Andrew do svoje srednje odrasle dobi proživio veliku količinu stresnih i traumatičnih događaja. Iako u filmu to nije eksplicitno izrečeno, Andrew vjerojatno ima post-traumatski stresni poremećaj. Maina i suradnici (2001) također izvještavaju da je deluzijski poremećaj značajno češći kod osoba koje su proživjele kronične stresne događaje. Nadovezujući se na pogubne posljedice traumatičnih iskustava, većina stručnjaka za disocijativni poremećaj identiteta uzrok javljanja ovog poremećaja vide u izloženosti nasilju u ranom djetinjstvu i situacijama ekstremne ambivalentnosti — djeca razviju složeni mehanizam preživljavanja u obliku poricanja kako bi uvjerili sami sebe da se nasilje događa nekom drugome (Gillig, 2009). Dorahy i suradnici (2014) tvrde da je DID osobito povezan s nasilnim i traumatskim iskustvima iz djetinjstva čiji je inicijator obično djetetova figura privrženosti. Kao povoljne uvjete za razvoj DID-a, ovi autori navode izloženost fizičkom/seksualnom zlostavljanju i formiranje neorganiziranog stila privrženosti za skrbnika koji potiče takve oblike zlostavljanja. Pripovjedač u Fight clubu navodi da je odrastao bez oca te da mu je u životu nedostajala očinska figura na koju bi se ugledao i oslonio, no drugi detalji njegova djetinjstva ostaju nepoznati te ne možemo jasno povezati razvoj DID-a s događajima u djetinjstvu. Ono što je poznato jest da Pripovjedač proživljava visoke razine anksioznosti, da se osjeća zatočenim u okovima društva kojeg živi te posljedično pati i od insomnije. Andrew stvara Teddyja jer nije mogao živjeti s krivnjom zbog ubojstva svoje žene kao ni s boli zbog smrti njihove djece dok Pripovjedač kreira Tylera kako bi počeo živjeti život u kojem uživa, kako bi se pobunio protiv svega što mu predstavlja izvor nezadovoljstva (poput njegova posla). Važno je istaknuti da disocijacija kao odvojen simptom nije neuobičajena i javlja se kod prosječne osobe u stresnoj situaciji ili nakon nje. Tyler se također obično pojavljuje nakon nekog stresnog događaja, poput svađe s Marlom. Dok je Andrewov okidač razvoja deluzijskog poremećaja vrlo jasan (smrt supruge i njihove djece), u Fight clubu ne može se jasno odrediti što je bio konačan okidač da Pripovjedač stvori identitet Tylera — potencijalan uzrok jest upoznavanje Marle koja je vrlo opuštena i direktna te se Pripovjedač možda osjećao nesposobnim osvojiti ju.

Kao što je spomenuto na početku, narcisoidne pojedince karakterizira osjećaj osobne grandioznosti. Čuržik i Jakšić (2012) grandioznost opisuju kao sklonost preuveličavanju vlastitih sposobnosti i zasluga te umanjivanju tuđih. Navode kako ona uključuje socijalnu dominantnost i prikazivanje sebe kao osobe visokog statusa i visokih profesionalnih kompetencija. Grandioznost je uočljiva u Aminovom javnom, ali i privatnom životu. Prilikom utrke u bazenu, iz puke zabave, Amin počinje plivati prije znaka za početak te „čudom“ pobjeđuje. U javnim nastupima veliča uspjeh koji je postigao i koji još planira postići s Ugandom, a druge civilizacije okrivljuje za krađu afričkih tekovina. Uz grandioznost, kao centralno obilježje narcističkog poremećaja, ističe se i manjak empatije. Narcisoidni pojedinci često iskorištavaju ljude iz svoje okoline, a ako od drugih ne prime potvrdu ili pomoć koju su očekivali, mogu se ponašati kritično, nasilno i osvetoljubivo (Čuržik i Jakšić, 2012). Takvu sklonost dobro oslikava situacija kada je na Amina izvršen pokušaj atentata. Nakon što pobjegne na sigurno, Amin počinje vikati na Nicholasa i kritizira ga zato što ne zna gdje je jedan od ministara. Ubrzo hvataju atentatore, Amin pred njima vrijeđa Obotea i zatim ih daje ubiti. Isto tako, brojni Aminovi neistomišljenici počinju nestajati – dok u javnost izlaze informacije kako su razni državnici na službenom putu, oni bivaju ubijeni.

U petom izdanju Dijagnostičkog i statističkog priručnika mentalnih poremećaja (DSM-V), navedeni su kriteriji za dijagnozu i disocijativnog poremećaja identiteta i deluzijskog poremećaja (American Psychiatric Association, 2013). Prvi kriterij za dijagnozu deluzijskog poremećaja jest prisutnost jedne ili više deluzija u trajanju minimalno jedan mjesec. Prema psihijatru Cawleyju, Andrew je pacijent Ashcliffea već dvije godine tijekom kojih se na samo kratak period vratio u svoj pravi identitet, tj. ovaj kriterij je zasigurno zadovoljen. Nadalje, unatoč deluzijama, ponašanje pacijenta ne bi trebalo biti čudno ili bizarno te njegovo općenito funkcioniranje ne bi trebalo biti oštećeno. Andrew se kao Teddy Daniels ponaša potpuno u skladu sa svojim stvorenim identitetom te funkcionira kao naizgled potpuno psihički zdrava osoba. Dakle, Andrew ispunjava i ovaj kriterij. Također, ako su se dogodile neke manične ili depresivne epizode, njihovo ukupno trajanje trebalo bi biti kraće u odnosu na trajanje razdoblja deluzija. U filmu je objašnjeno da je Andrew kao pacijent Teddy izrazito agresivno napao drugog pacijenta jer ga on uporno zvao pravim imenom (Laeddis, ne Daniels), no nakon tučnjave epizoda je završila, štoviše, Teddy je se kasnije nije ni sjećao. Izuzev ovog primjera kojeg bi potencijalno mogli protumačiti kao maničnu epizodu, u filmu nisu prikazane ni manične ni depresivne epizode. Andrew kao Teddy jest duboko žalostan zbog smrti svoje supruge, no to ne možemo okarakterizirati kao depresiju.  Zbog nedostatka scena koje bi ovaj kriterij zadovoljile ili opovrgnule, ne možemo jasno diskutirati o njegovoj ispunjenosti. Nadalje, poremećaj se ne bi trebao moći pripisati fiziološkim učincima nekih tvari ili drugom medicinskom stanju kao ni bolje objasniti drugim mentalnim poremećajem. Andrew je prije smrti svoje obitelji imao tendenciju ka alkoholu, no nakon primanja u Ashcliffe nije imao pristup piću te je njegova je deluzija svejedno opstala. Štoviše, Andrew kao Teddy odbija piti alkohol te samo puši cigarete. Lijekovi koje je primao u Ashcliffeu smanjivali su njegove agresivne tendencije i bili su namijenjeni poboljšanju njegovog deluzivnog stanja. Ovaj kriterij također je ispunjen.  Kao zadnji kriterij, ako pacijent ima halucinacije, one ne bi trebale biti istaknute i trebale bi biti povezane s glavnom deluzijom. Andrewove halucinacije se s vremenom pogoršavaju i postaju sve češće — prikazuje mu se njegova mrtva žena Dolores, kćer Rachel koja ga uporno ispituje zašto ju nije spasio te pred kraj filma, Andrew kao Teddy halucinira da je pronašao Rachel Solando (koja nije pacijentica, već bivša psihijatrica Ashcliffea) u špilji na otoku. U skladu s rečenim, zaključili bismo da je i ovaj kriterij zadovoljen te kako Andrewovo stanje ide u prilog bar 4 od 5 navedenih kriterija, vjerojatno ga ne bismo bolje objasnili drugim psihičkim poremećajem. 

Nadovezujući se na posljednji kriterij dijagnoze deluzijskog poremećaja, važno je spomenuti da su deluzije i halucinacije pozitivni simptomi i kod shizofrenije. Međutim, značajna razlika deluzijskog poremećaja i shizofrenije jest da halucinacije karakteristične za deluzijski poremećaj nisu bizarne (Kendler i sur., 1983) dok kod shizofrenije ta opcija nije isključena. Kako je Andrew uistinu bio američki maršal, njegova deluzija poprilično je realistična. Također, osim halucinacija, osobe s deluzijskim poremećajem nemaju druge simptome shizofrenije poput neorganiziranog govora i ponašanja, osjećajne otupjelosti, tj. ograničenog raspona emocija, spoznajnih ispada (poremećeno zaključivanje i rješavanje problema) te profesionalne i društvene disfunkcije (MSD, 2014). Andrew uistinu nema nijedan od navedenih simptoma te je njegovo funkcioniranje potpuno normalno zbog čega gledatelj i uspijeva biti zavaravan tokom cijeloga filma. 

Nadalje, valja istaknuti važnost posttraumatskog stresnog poremećaja koji bi Andrewu vjerojatno bio dijagnosticiran još prije smrti njegove obitelji i razvijanja deluzijskog poremećaja. Za PTSP ključan je traumatičan događaj poput pretrpljenje teške ozljede ili prijetnje smrću ili svjedočenje kako su drugi bili teško ozlijeđeni, kako im je bilo prijećeno smrću ili su bili ubijeni (MSD, 2014). Zanimljivo je da je PTSP jedan od rijetkih poremećaja za koji se može reći da mu se zna točan uzrok te kako je prethodno rečeno, točan uzrok deluzijskog poremećaja nije poznat, ali se proživljeni stresni događaj smatra jednom od mogućnosti. Traumatski događaj kao okidač javljanja poremećaja zajednička je karakteristika ova dva poremećaja. Također, kod PTSP-a mogu se javiti prolazna budna disocijativna stanja kod kojih se traumatično iskustvo ponovno proživljava (MSD, 2014) no naglasak je na prolaznosti tih stanja, dok je za dijagnozu DD nužno da je deluzija opstala barem mjesec dana te je u filmu jasno istaknuto da Andrewova deluzija traje oko dvije godine. Osim navedenog, ova dva poremećaja imaju poprilično različite kriterije dijagnoze te ih se može jasno razlikovati. Uz prethodno spomenute bljeskove sjećanja, karakteristični simptomi PTSP-a su izbjegavanje podražaja povezanih s traumatskim zbivanjem, noćne more, emocionalna otupljenost i nezainteresiranom za dnevne aktivnosti (MSD, 2014). Andrew ima učestale noćne more, no nije emocionalno otupio te je vrlo zainteresiran za svoj posao maršala. Moguće je da je razvijeni deluzijski poremećaj potisnuo manifestacije nekih simptoma PTSP-a.

Prvi kriterij dijagnoze disocijativnog poremećaja identiteta jest postojanje dva ili više različitih stanja osobnosti (u nekim kulturama može biti opisano kao opsjednutost). Pripovjedač ima jednu alternativnu osobnost — Tylera, tj. prisutna su dva stanja osobnosti. Također su karakteristične promjene u afektu, ponašanju, svijesti, pamćenju, percepciji, kogniciji i/ili senzorno-motoričkom funkcioniranju te ove znakove i simptome mogu primijetiti i drugi. Pripovjedač je identitet Tylera stvorio kako bi preuzeo kontrolu onda kada se on osjeća nedoraslo situaciji — Tyler je sve što bi Pripovjedač sam želio biti, njegova snažnija, asertivnija i slobodnija verzija. Značajan kontrast između Pripovjedača i Tylera jedina uočava Marla, žena s kojom Tyler (zapravo Pripovjedač) ima turbulentan i isprekidan odnos te je jedna od naznaka da su Tyler i Pripovjedač ista osoba upravo činjenica da se nikada ne pojavljuju u isto vrijeme kada je Marla prisutna. Dakle, kriterij postojanje dva ili više različitih stanja osobnosti po svemu sudeći je zadovoljen. 

Nadalje, drugi je kriterij javljanje ponavljajućih praznina u prisjećanju svakodnevnih događaja, važnih osobnih podataka i/ili traumatičnih događaja koji nisu u skladu s običnim zaboravljanjem. Upravo zbog ovoga javljaju se prvi problemi s Marlom — Pripovjedač se ne sjeća njihovih seksualnih odnosa koje je imao s njom kao Tyler. Za ovaj kriterij ne možemo sa sigurnošću reći je li zadovoljen jer je potencijalno važan faktor Pripovjedačevih rupa u pamćenju njegovo redovito sudjelovanje u tučnjavama u kojima može pretrpjeti ozbiljne ozljede te koje mogu uzrokovati poteškoće s pamćenjem. Idući kriterij odnosi se na  štetan utjecaj simptoma disocijacije u društvenim, profesionalnim ili drugim važnim područjima funkcioniranja. Kako je prethodno rečeno, Pripovjedačev odnos s Marlom je narušen zbog njegovog prebacivanja na alternativni identitet Tylera. Također, nakon osnivanja Kluba boraca, pod utjecajem Tyler ličnosti, Pripovjedač daje otkaz te čak ucjenjuje svoga šefa i organizira veliki projekt vandalizma koji konačno rezultira eksplozijom nekoliko zgrada. Dakle, Pripovjedač zadovoljava i ovaj kriterij. Nadalje, ometeno funkcioniranje zbog simptoma ne bi trebalo biti normalan dio široko prihvaćene kulturne ili vjerske prakse. Štoviše, Tyler kao svojevrsni obrambeni mehanizam Pripovjedača, u potpunosti je posvećen anarhičnom narušavanju društva i njegovog funkcioniranja koje se vrti oko konzumerizma, tj. krši mnoge društvene i kulturalne norme društva u kojem Pripovjedač živi. Drugim riječima, ovaj je kriterij također zadovoljen. Kao zadnji kriterij, simptomi DID-a ne bi se trebali moći pripisati fiziološkim učincima tvari (npr. kaotično ponašanje tijekom opijanja alkoholom) ili drugom medicinskom stanju (npr. složeni parcijalni napadaji). Nadovezujući se na drugi kriterij, učinci drugih tvari ne mogu se u potpunosti eliminirati zbog načina života koji Pripovjedač vodi (kontinuirane ekstremne tučnjave, redovita konzumacija alkohola), štoviše, Pripovjedač konzumira alkohol na dan kada „upoznaje“ Tylera. Sumirano, možemo reći da lik Pripovjedača zasigurno zadovoljava barem tri kriterija za dijagnozu DID-a. Kako je prethodno opisana važnost razlikovanja deluzijskog poremećaja i shizofrenije, valja se osvrnuti na to i kod DID-a. Foote i Park (2008) objašnjavaju glavne simptomatološke razlike između DID-a i shizofrenije. Autori ističu da postoje tri važna faktora na osnovi kojih se diferencijacija DID-a od shizofrenije ne bi trebala oslanjati jer se s manjom ili većom učestalošću javljaju kod oba poremećaja. Ti faktori su traumatična iskustva u prošlosti, formalni poremećaj mišljenja, tj. nepovezan i nelogičan tijek misli te prisutnost deluzija. Autori se osvrću na vrstu deluzija te objašnjavaju da je za DID karakteristično da su deluzije realističnije i manje bizarne u usporedbi s onima koje se javljaju kod shizofrenije, no ta distinkcija je li deluzija bizarna ili ne nije uvijek jednostavna. Mogli bismo zaključiti da je Tyler kao Pripovjedačev alternativni identitet nebizaran i realističan jer kako Tyler napominje, on je sve što bi Pripovjedač želio biti, dakle ne ulazi se u sferu teorija zavjere, apokaliptičnih svjetonazora i slično. Jedna od značajnijih razlika po kojima možemo razlikovati DID od shizofrenije jesu amnezija i rupe u vremenu koje nisu jedan od kriterija za dijagnozu shizofrenije, ali jesu za DID. Upravo ovaj diferencijalni kriterij zadovoljava Pripovjedač koji nakon svakog prijelaza identiteta nema sjećanja o tome što je radio kao Tyler. Nadalje, važna razlika jest i u javljanju halucinacija — za DID su primarno karakteristične personificirane auditorne halucinacije, odnosno kada bi kliničar postavio pitanja poput „Ima li glas ime?“, „Kako izgleda?“, „Koliko ima godina?“, osoba s DID-om dala bi jasne odgovore. Kako Pripovjedač nema auditorne halucinacije, već jasne vizualne (halucinira Tylera cijelo vrijeme), ne možemo reći da je ova distinkcija zadovoljena te da bi Pripovjedač mogao vrlo jasno opisati Tylera samo na osnovi njegova glasa. Ovakav prikaz halucinacija — halucinira se osoba koja je ujedno i alternativni identitet onoga koji halucinira nije uobičajen niti za DID niti za shizofreniju. Şar i suradnici (2013) ukazuju i na to da se DID od shizofrenije razlike po boljem kognitivnom uvidu pacijenta te višoj razini samorefleksije, tj. efikasnijem načinu razmišljanja o samome sebi, svojoj osobnosti i postupcima. Tokom filma nisu dane naznake da je kognitivni uvid Pripovjedača narušen, štoviše pred kraj filma kada shvati da je zapravo on Tylera pokazuje visoke razine samorefleksije. Također je vrijedno istaknuti da iako Pripovjedač pokazuje znakove depresije, njegova alternativna ličnost Tylera nipošto ne pokazuje takve znakove. Ta distinkcija, uzevši u obzir da se alternativni identitet stvara kako bi preuzeo tamo kada osoba smatra da je ugrožena i bespomoćna, ide u prilog izvještaju Sutara i Sahua (2019) koji se osvrću se na ta da je upravo depresija jedan od najčešćih komorbiditeta s disocijativnim poremećajima.

Prema analizi Andrewovih i Pripovjedačevih simptoma po kriterijima DSM-V, rekli bismo da su kod obojice poremećaji vjerno prikazani. Međutim, Shutter island puno konkretnije i jasnije prikazuje zašto je Andrew razvio deluzijski poremećaj. Štoviše, pred kraj filma psihijatar Cawley koherentno sumira tijek Andrewova života kao Teddy što olakšava gledatelju razumijevanje sadržaja. U Fight clubu uzrok DID-a kod Pripovjedača ne može se jasno odrediti te bi bilo dijagnostički smislenije da je gledatelju dano do znanja da je Pripovjedač proživio neka traumatična iskustva u djetinjstvu. Takva bi promjena sadržaja bila značajna i za povećanje svijesti o tome da traumatska iskustva u djetinjstvu mogu imati vrlo ozbiljne i dugoročne posljedice. Gentile i suradnici (2013) ističu da su djeca najranjivija i najosjetljivija upravo u periodu ranog djetinjstva jer dolazi do razvoja simboličkog mišljenja i simboličkih igara što potiče korištenje disocijacije kao obrambeni mehanizam. Drugim riječima, DID se često javlja u djetinjstvu što je u ovom filmu opovrgnuto pojavom Tylera tek u odraslom životu Pripovjedača. U Shutter islandu, nedostatak ovakvog prikaza deluzijskog poremećaja bile bi vividne halucinacije koje nisu toliko česta karakteristika ovog poremećaja. Hsiao i suradnici (1999) te Maina i suradnici (2001) ističu kako su za deluzijski poremećaj najkarakterističnije auditorne halucinacije te bi, teorijski gledano, bilo vjerodostojnije da je Andrew čuo glasove svoje žene i kćeri umjesto da su mu se prikazivale. Nadalje, možemo razmatrati kulturalnu važnost ovih filmova uzevši u obzir njihov širi kontekst. Shutter island daje prikaz kako se svijet odnosio prema psihičkim bolesnicima u 50-im godinama prošloga stoljeća kada je transorbitalna lobotomija, jedna od najvećih sramota u povijesti psihijatrije, bila aktualna. Film možemo shvatiti kao podsjetnik i upozorenje da se tretmani psihičkih bolesti kakvi su bili u ne tako dalekoj prošlosti nikada ne smiju ponoviti te se kroz likove doktora Cawleyja i doktora Sheehana potiče na human pristup pacijentima i gradnju povjerenja s njima. Fight club, poput Jokera iz 2019. godine, upozorava na štetne utjecaje modernoga društva na psihičko zdravlje prosječnog građanina, no to upozorenje prezentira se u kombinaciji s promoviranjem toksične muštvenosti i vandalizma što može imati suprotne efekte. U filmu se pokazivanje emocija smatra slabošću, fizičko nasilje adekvatnim načinom rješavanja problema, zastupljeni su mizoginični stavovi kao i uništavanje imovine u trgovinama, razbijanje auta, postavljanje šiljaka na cesti i slično. Drugim riječima, s jedne strane daje doprinos u razbijanju stigme psihičkih poremećaja, no s druge strane potencijalno stvara pritisak na muške gledatelje, potiče uzlaznu socijalnu komparaciju i osjećaj nedovoljne muškosti. 

Zaključno, možemo reći da popularna kultura, posebice kinematografija, ima značajnu ulogu u širenju svijesti i razbijanju stigme u različitim aspektima života pa tako i po pitanju mentalnoga zdravlja. To oruđe utjecaja ne iskorištava se uvijek do svog maksimuma, štoviše nekada može ići i u suprotnom smjeru kako je prikazano i u ovoj kratkoj analizi. Ni deluzijski poremećaj ni disocijativni poremećaj identiteta, kao ni mnogi drugi psihički poremećaji, nisu ni približno dovoljno istraživani te je upravo zbog toga utjecaj popularne kulture još važniji — kada je znanost spora u razbijanju stigme, umjetnost je tu da ju pogura na svoj način.

Literatura

American Psychiatric Association. (2000). The Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, Fourth Edition, Text Revision. American Psychiatric Press Inc. https://doi.org/10.1176/appi.books.9780890423349

American Psychiatric Association. (2013). Diagnostic and statistical manual of mental disorders (5th ed.). https://doi.org/10.1176/appi.books.9780890425596

De Portugal, E., González, N., Haro, J. M., Autonell, J. i Cervilla, J. A. (2008). A descriptive case-register study of delusional disorder. European Psychiatry, 23(2), 125–133. doi:10.1016/j.eurpsy.2007.10.001

Dorahy, M. J., Brand, B. L., Şar, V., Krüger, C., Stavropoulos, P., Martínez-Taboas, A., Lewis-Fernández, R. i Middleton, W. (2014). Dissociative identity disorder: An empirical overview. Australian & New Zealand Journal of Psychiatry, 48(5), 402–417. 10.1177/0004867414527523

Foote, B. i Park, J. (2008). Dissociative identity disorder and schizophrenia: Differential diagnosis and theoretical issues. Current Psychiatry Reports, 10(3), 217–222. doi:10.1007/s11920-008-0036-z 

Forrest, K. A. (2001). Toward an etiology of dissociative identity disorder: A neurodevelopmental approach. Consciousness and Cognition, 10(3) , 259–293. 10.1006/ccog.2001.0493

Gentile, J. P., Dillon, K. S. i Gillig, P. M. (2013). Psychotherapy and pharmacotherapy for patients with dissociative identity disorder. Innovations in Clinical Neuroscience, 10(2), 22- 29. https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC3615506/

Gillig, P. M. (2009). Dissociative identity disorder: A controversial diagnosis. Psychiatry, 6(3), 24–29. https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC2719457/

Hsiao, M. C., Liu, C.Y., Yang, Y.Y. i Yeh, E. K. (1999). Delusional disorder: retrospective analysis of 86 Chinese outpatients. Psychiatry and Clinical Neurosciences, 53(6), 673-676. doi: 10.1046/j.1440-1819.1999.00624.x.

Joseph, S. M. i Siddiqui, W. (2022). Delusional Disorder. National Library of Medicine. https://www.ncbi.nlm.nih.gov/books/NBK539855/

Kendler, K. S., Glazer, W. M. i Morgenstern, H. (1983). Dimensions of delusional experience. The American Journal of Psychiatry, 140(4), 466–469.  https://doi.org/10.1176/ajp.140.4.466

Maina, G., Albert, U., Badà, A. i Bogetto, F. (2001). Occurrence and clinical correlates of psychiatric co-morbidity in delusional disorder. European Psychiatry, 16(4), 222–228.  https://doi.org/10.1016/S0924-9338(01)00568-5

Mendez, I., Axelson, D., Castro-Fornieles, J., Hafeman, D., Goldstein, T. R., Goldstein, B. I., Diler, R., Borras, R., Merranko, J., Monk, K., Hickey, M. B. i Birmaher, B. (2019). Psychotic-Like Experiences in Offspring of Parents With Bipolar Disorder and Community Controls: A Longitudinal Study. Journal of the American Academy of Child and Adolescent Psychiatry, 58(5), 534-543. doi: 10.1016/j.jaac.2018.09.440.

Şar, V., Krüger, C., Martinez-Taboas, A., Middleton, W. i Dorahy, M. (2013). Sociocognitive and posttraumatic models of dissociation are not opposed. Journal of Nervous and Mental Disease, 201(5), 439–440. 10.1097/NMD.0b013e31828e112b. 

Spitzer, M. (1990). On defining delusions. Comprehensive Psychiatry, 31(5), 377–397.  https://doi.org/10.1016/0010-440X(90)90023-L

Sutar, R. i Sahu, S. (2019). Pharmacotherapy for dissociative disorders: A systematic review. Psychiatry Research, 281, Članak 112529. https://doi.org/10.1016/j.psychres.2019.11252