12 gnjevnih ljudi (1957). Osvrt na film

12 gnjevnih ljudi (1957). Osvrt na film

Tomislav Laljak

12 gnjevnih ljudi film je američkog redatelja Sidneyja Lumeta nastao 1957. godine prema istoimenoj drami Reginalda Rosea. Nominiran je za tri Oscara – za najbolji film, za najboljeg redatelja te za najbolji scenarij. Oscare bi vjerojatno i osvojio da iste godine nije izašao također kultni Most na rijeci Kwai koji je konkurenciju pomeo s čak sedam osvojenih Akademskih Nagrada. 12 gnjevnih ljudi poseban je po tome što se glavnina radnje odvija u jednoj prostoriji, sobi za porotu u kojoj dvanaest muškaraca raspravlja o slučaju ubojstva. Tih dvanaest porotnika čini jednu grupu, a njihova interakcija satkana je od raznih grupnih procesa i socijalnih utjecaja, u prvom redu konformizma, persuazije i manjinskog utjecaja.

Film započinje uputom koju sudac izgovara porotnicima – nakon saslušanja slučaja ubojstva s predumišljajem, dužnost dvanaestorice porotnika jest sjesti, raspraviti slučaj te izglasati presudu. Optuženik je osamnaestogodišnji mladić, a žrtva je njegov otac koji je u njihovom stanu pronađen mrtav, s nožem zabodenim u prsa.  Ako porotnici smatraju da postoji osnovana (razumom utemeljena) sumnja u krivnju optuženog, tada trebaju donijeti presudu kako optuženi nije kriv. Ako pak smatraju da ne postoji osnovana sumnja, onda optuženika trebaju proglasiti krivim te mu slijedi smrtna kazna. U obama slučajevima, presuda mora biti jednoglasna. Porotnici se stoga povlače na vijećanje te se ostatak filma odvija u jednoj prostoriji. Običaj je provesti preliminarno glasanje, kako bi se vidjelo slažu li se slučajno svi porotnici s presudom prije početka bilo kakve rasprave, što likovi u filmu i čine. Jedanaest porotnika glasalo je za presudu kriv, a samo je Porotnik br. 8 (Henry Fonda) glasao za presudu nije kriv. U ovoj sceni zanimljivo je uočiti na koji način porotnici podižu ruke prilikom glasanja za presudu kriv. Šest porotnika u prvi mah diže svoje ruke, zatim još njih četvorica s malom zadrškom te konačno i najstariji među njima s određenom dozom nesigurnosti. Jesu li se neki od njih konformirali (prilagodili) ostatku grupe? Konformizam obično definiramo kao promjenu ponašanja zbog stvarnog ili zamišljenog utjecaja drugih ljudi (Aronson i sur., 2005).  Procijeniti nečiju nevinost ili krivnju u slučaju ubojstva nije jednostavno, pogotovo kada o toj odluci ovisi život osamnaestogodišnjaka, te je vjerojatno kako su barem neki porotnici osjećali nesigurnost oko svoje procjene. Svih je dvanaest muškaraca šest dana sjedilo u sudnici, slušalo ista svjedočenja, objašnjenja zakona te njegove primjene na ovaj slučaj,  no u trenutku odlučivanja, tj. podizanja ruke, oni raspolažu još jednim izvorom informacija – ponašanjem drugih ljudi. Kada se vodimo ponašanjem drugih, vjerujući kako je njihovo tumačenje nejasne situacije točnije od našeg te da će nam pomoći pri donošenju odluke, govorimo o informacijskom socijalnom utjecaju (Aronson i sur., 2005). Informacijski socijalni utjecaj može uključivati privatno prihvaćanje, odnosno pojavu da ljudi iskreno vjeruju u ispravnost ponašanja prema kojem se konformiraju. Tako nakon preliminarnog glasanja ostali porotnici pokušavaju objasniti Porotniku br. 8 zašto smatraju da je mladić kriv, pa čak i oni koji su oklijevali prilikom dizanja ruke, što možemo prepoznati kao znak privatnog prihvaćanja. Informacijski socijalni utjecaj bit će snažniji kada je situacija nejasna i kompleksna, a također je pokazano i kako su pojedinci podložniji konformiranju u situacijama velike važnosti, baš kao što je ova (Allen, 1965). No, kako to da se Porotnik br. 8 nije konformirao, je li njegova majka crnu vunu prela, je li on najslabija karika?

Porotnik br. 8, kojeg glumi Henry Fonda, svrstan je u top-listu sto filmskih heroja dvadesetog stoljeća Američkog filmskog instituta. Po čemu je to on heroj, te zašto je pri prvom glasanju jedini glasao za presudu nije kriv? „Nije lako podići ruku i poslati momka u smrt, a prvo ne razmotriti sve. Pretpostavimo da griješimo“, tako on objašnjava svoj glas. Iako nije siguran je li mladić zaista ubio svog oca ili ne, smatra kako mladić zaslužuje raspravu. Odlučuje biti đavolji odvjetnik i kreće u proces persuazije (uvjeravanja). Persuazija je proces kojim se pokušava navesti druge ljude na usvajanje određenih stavova ili uvjerenja (Aronson i sur., 2005). Porotnik br. 8 je sa svojim glasom nije kriv u manjini, usamljen poput lovca u Potjeri, što njegov zadatak čini utoliko težim. Kako bi se ostvario utjecaj manjine na većinu potreban je centralni put persuazije, što znači da je pri uvjeravanju važniji sadržaj same poruke, nego način na koji se ona prezentira (što je obilježje perifernog puta persuazije). Drugim riječima, pri korištenju centralnog puta pažnja se pridodaje snazi argumenata i činjenica (Kruglanski i Thompson, 1999). Čini se da tvrdnje iznesene u sudnici, kao što su iskazi svjedoka i pretpostavke odvjetnika, ostali uzimaju sa sigurnošću, dok Porotnik br. 8 ukazuje na to kako je moguće da odvjetnici, ali i svjedoci pogriješe. Jedan od porotnika tako ukazuje na to da je nož kojim je počinjeno ubojstvo zasigurno mladićev. Naime, mladić je te večeri kupio nož skakavac jedinstvenog izgleda s izrezbarenom drškom, kakav je kasnije te večeri pronađen zaboden u prsa njegova oca (bez otisaka prstiju). Na iznenađenje ostalih porotnika, Porotnik br. 8 tada vadi identičan nož iz svoga džepa te ga stavlja na stol. Objašnjava kako se prošetao susjedstvom u kojem se dogodilo ubojstvo te kupio nož u maloj zalagaonici. Pokazao je, na jasan i konkretan način, kako nešto uzeto za činjenicu ne mora nužno biti takvo. Na ovakav centralni put uvjeravanja bolje reagiraju inteligentniji, analitički orijentirani ljudi koji pokazuju visok interes za temu (Kruglanski i Thompson, 1999). Među porotnicima jasno možemo prepoznati pojedince koji iskazuju manju zainteresiranost za slučaj – tako jednog porotnika možemo čuti kako govori da bi večeras još htio stići na utakmicu baseballa, drugog kako ima tri garaže kojima bi trebao upravljati u to vrijeme. Takvi pojedinci vjerojatnije će iznesene informacije procesirati perifernim putem – zanemarujući snagu argumenata, a fokusirajući se na obilježja poruke poput njene dužine i tko je iznosi. Znajući ovo, zanimljivo je vidjeti tko prvi mijenja svoj glas i na koji način. Porotnik br. 8 predlaže još jedno glasanje, ovaj put anonimno pisanjem na papiriće – ako ponovno svi ostali glasaju za opciju kriv, on će se složiti s njima te mogu dostaviti presudu sudcu. Ovoga puta bilo je deset glasova za presudu kriv. Wood i sur. (1994) navode kako će članovi grupe vjerojatnije privatno, a ne javno, priznati da su pod utjecajem manjine, a upravo anonimno glasanje papirićima to omogućuje. Ipak, porotnik koji je ovaj put glasao za presudu nije kriv odlučio se javiti – bio je to najstariji među njima, onaj koji je najviše oklijevao pri prvom glasanju. 

Rasprava se nastavlja, a dva porotnika argumentirano objašnjavaju kako se i druge stavke slučaja mogu staviti pod upitnik. Pritom su predani svom mišljenju, ali ujedno i otvoreni i razumni. Oni nemaju skrivene motive, ne djeluju iz vlastitog interesa – kako bi stigli na utakmicu baseballa ili se mogli vratiti na posao, već kako bi se približili istini, tj. pravdi. Porotnik br. 8 i najstariji porotnik dosljedno ponavljaju kako je moguće da izjave svjedoka nisu točne, kako je moguće da ljudi pogriješe. Pritom razgovaraju otvoreno, poštujući uvjerenja drugih. Opisana obilježja njihovog pristupa pogoduju ostvarivanju manjinskog utjecaja u grupi (Wood i sur., 1994). Dva porotnika nastavljaju argumentirano bacati sumnju na zaključke tužiteljstva. Ubrzo još jedan porotnik mijenja svoj glas u nije kriv te, poput zakotrljane grude snijega, postupno i ostali porotnici mijenjaju svoje mišljenje.
Radnja filma 12 gnjevnih ljudi bazirana je na jednom pitanju – Je li mladić ubio svoga oca ili nije?. Takvo se pitanje ne može pojaviti u jednom od spomenutih TV kvizova, jer na to pitanje ne znamo točan odgovor, kao ni porotnici. No, upravo ono otvara prostor za grupnu raspravu obilježenu konformiranjem, persuazijom i manjinskim utjecajem. Navedeni grupni procesi su u filmu prikazani vjerno i realno, a film je prošao test vremena. Sniman u crno-bijeloj tehnici, bez specijalnih efekata, raskošne scenografije ili kostima, 12 gnjevnih ljudi je i nakon 65 godina ostao jednako zanimljiv gledateljima, ali i dovoljno relevantan studentima da se nađe u jednom studentskom časopisu.

Literatura

Allen, V. L. (1965). Situational factors in conformity. Department of psychology. University  of Wisconsin. 

Aronson, E., Wilson, T. D. i Akert, R. M. (2005). Socijalna psihologija. Mate.

Kruglanski, A. W. i Thompson, E. P. (1999). Persuasion by a single route: a view from the unimodel. Psychology Inquiry, 10 (2), 83 – 109.

Wood, W., Lundgren, S., Ouellette, J. A., Busceme, S. i Blackstone, T. (1994). Minority influence: a meta-analytic review of social influence processes. Psychological Bulletin. 115 (3), 323 – 345.

Categories: osvrt na film